It's been almost a year since I've started this blog. In that period I posted many different post types and had ideas for posts I didn't end up doing. Some of them looked like they wouldn't ''fit in'' to the rest of the content, some just sounded uninteresting and I wasn't sure if anyone would bother to read them. Slowly but surely  the blog is getting more and more readers (and that's making me super proud and excited) so I thought it's time for some other kinds of posts to appear. One thing I don't want for this blog is it becoming boring and predictable. In that spirit I decided to do a weekly post about artists I find interesting and inspiring. Somehow I figured it's the best to post them on Sunday, when we are all relaxing and taking the whole morning to browse blogs with big cup of coffee. It seems that this kind of post will fit well to the Sunday readings.
For this post I chose Ryan Sullivan. There's not a lot of young artists who can do abstract paintings like the pioneers of Abstract expressionism. He is one of those who can and his paintings have some energy that always reminds me of Pollock, Rothko, De Kooning and even Tobey. This isn't surprising, considering Sullivan was born in New York, city that's also the birth place of Abstract expressionism as we know it. I am the biggest fan of abstract art, and even bigger of artists who don't follow trends, so there was no chance for me not to like his work. Other thing are the colours he uses, so subtle and genuine, no crazy neon colours (that are talking over the whole art world) and also no minimalistic black and white paintings that seem to be only contemporary art that we see these days. There's something so calming in non-objective art, but his colours are still dynamic so it's the perfect mixture of both.

Prošlo je skoro godinu dana od kada sam počela da pišem ovaj blog. Za to vreme imala sam mnogo različitih tipova postova kao i dosta ideja za postove koje na kraju nisam realizovala. Neki su izgledali kao da se neće ''uklopiti'' sa ostatkom sadržaja, drugi su zvučali potpuno nezanimljivo i nisam bila sigurna da li će ih iko čitati. Polako ali sigurno, blog dobija sve više i više čitalaca (i zbog toga sam mnogo ponosna i srećna) tako da sam zaključila da je vreme za neke druge vrste postova. Jedina stvar koju ne želim je da blog postane dosadan i predvidljiv. U tom duhu, odlučila sam da pišem nedeljni post o umetnicima koji su meni zanimljivi i inspirativni. Nekako se samo namestilo da je najbolje da oni budu nedeljom, tada se svi odmaramo i po celo jutro čitamo blogove uz veliku šolju kafe. Deluje mi da će se ovi postovi dobro uklopiti u taj ritual. 
Za prvi post izabrala sam radove Rajana Salivana. Kod nas on nije naročito popularan, ali u Americi je jedan od najboljih mladih slikara, radovi su mu izloženi čak i u Muzeju moderne umetnosti (MoMa) u Njujorku. Nema puno mladih umetnika koji slikaju apstraktne slike kao pioniri Apstraktnog ekspresionizma. On je jedan od retkih koji to mogu i njegove slike imaju neku energiju koja me uvek podseti na Poloka, Rotka, De Kuninga pa čak i Marka Tobija. To nije iznenađujuće, s obzirom na to da je Salivan rođen u Njujorku, gradu koji je takođe rodno mesto Apstraktnog ekspresionizma kakav je danas nama poznat. Ja mnogo volim apstraktnu umetnost, a još više umetnike koji ne prate trendove tako da nije bilo šanse da mi se njegov rad ne dopadne. Druga stvar su boje koje koristi, tako su nenametljive i realne, nema ludih neon boja (koje polako osvajaju svet umetnosti) i takođe nema minimalističkih crno-belih slika koje su postale forma modernih slika koja danas preovladava. Postoji nešto toliko smirujuće u nefiguralnoj umetnosti, ali njegove boje su i dalje dinamične tako da je to savršena mešavina.